jedna kratka recenica za kraj veceri

Sudeći po rasponu godina posjetitelja sinoćnjeg koncerta "Ostat ću mlad - Sjećanje na Krešu Blaževića" u, s obzirom na nesnosne klimatske uvjete, potaman popunjenoj Tvornici, sličan odnos prema glazbi Animatora njeguju čitave generacije, od one Krešine kćeri Hane do vršnjaka samog benda.
Koncert, zamišljen kao večer druženja i sjećanja na vođu Animatora, bio je podijeljen u dva dijela. U prvom su se Krešini prijatelji i kolege (Darko Rundek, Lačni Franz, Gile, Renato Metessi, Davorin Bogović, Marina Perazić, Neno Belan, Pif, Aki...) većinom držali vlastitog repertoara, skicirajući nam glazbeni kontekst u kojem su Blažević i Animatori stvarali svoju verziju osunčanog popa.
Po mišljenju niže potpisanog novinara, Rundek je, uz pomoć napaljenih puhača, sve ostale (osim možda Lačnog Franza i predivnog Prislanovog sola na "Naj ti poljub nariše usnice") 'pojeo' za doručak izvodeći bezvremenske "Enu", "Bi mogo da mogu" i "Apokalipso".
Drugi dio koncerta bio je rezerviran isključivo za pjesme Animatora koje su, usprkos povremenom zaboravljanju tekstova (i to kud baš Predin- on je, naime, jedini od prisutnih snimio duet s Blaževićem!), čitav događaj vodile u smjeru toliko željenog klimaksa, što je uspomena na Blaževića i njegovu pjesmaricu apsolutno zaslužila.
Međutim, ono što je čitavoj večeri dalo jednu potpuno drugu dimenziju bilo je završno pojavljivanje svih glazbenika na sceni. Toliko šarmantne improvizacije, spontanosti i dobrog raspoloženja nisam već odavno vidio na nekoj od pozornica ovoga grada a i šire. Predvođeni prekrasnom Hanom, koja je suvereno vladala i stejdžom i publikom, svi su zajedno otprašili "Ostat ću mlad" i "Ljeto nam se vratilo" i otpravili čitav događaj u dugotrajno pamćenje prisutnih obožavatelja/ica lika i djela 'vječnog dječaka' Kreše Blaževića.
autor S.C.